MARIA SKŁODOWSKA-CURIE

Maria Skłodowska-Curie (7. studenog 1867., Varšava, Poljska, - 4. srpnja 1934., Passy, Francuska,) bila je kemičarka, pionir ranog doba radiologije i dvostruki dobitnik Nobelove nagrade (Nobelova nagrada za fiziku 1903., Nobelova nagrada za kemiju 1911.). Rođena je u Poljskoj gdje je provela rane godine, no 1891., sa 24 godine odlazi studirati u Pariz. Sve je ispite položila s odličnim te nastavila raditi u Francuskoj, a kasnije je dobila državljanstvo. Osnovala je Institut Curie u Parizu i Varšavi.

Maria Skłodowska-Curie

Životopis:
Maria Skłodowska je rođena u Varšavi u Poljskoj, koja je tada bila dio Ruskog Carstva. Njene prve godine života bile su ispunjene tugom, obilježene najprije smrću sestre i četiri godine kasnije smrću majke. Isticala se svojom marljivošću i radnim navikama, odbijala je čak i hranu i san da bi učila. Nakon što je završila srednju školu, doživjela je živčani slom. Zbog njenog spola i ruske odmazde Poljskoj, zbog Siječanjske bune, nije se mogla upisati na sveučilište i zato je morala nekoliko godina raditi kao guvernanta. Naposlijetku, uz novčanu pomoć starije sestre, preselila se u Pariz te je počela studirati kemiju i fiziku na Sorboni, gdje je kasnije postala prva žena - predavač.
Na Sorboni je upoznala i udala se za Pierrea Curiea, koji je tu također predavao. Zajedno su proučavali radioaktivne materijale, posebice uranij i uranijev smolinac, koji je bio radioaktivniji nego uran izlučen iz njega. Godine 1898. donijeli su logičan zaključak da uranov smolinac sadrži neku nepoznatu komponentu, radioaktivniju od urana. Dana 26. prosinca 1898. Marie Curie je objavila postojanje nove tvari.
Nakon nekoliko godina neprekidnog rada i pročišćavanja nekoliko tona uranovog smolinca uspjeli su, naposlijetku, izolirati dva nova kemijska elementa. Prvog su nazvali polonij po Poljskoj, a drugog radij zbog njegovog jakog intenziteta radioaktivnosti.
Marie Currie, Pierre Curie i Henri Becquerel podijelili su Nobelovu nagradu za fiziku 1903. godine.
Marie Currie je bila prva žena koja je osvojila Nobelovu nagradu.

Osam godina kasnije, 1911. godine, dobila je Nobelovu nagradu za kemiju:

"Kao priznanje za njene zasluge za unaprijeđenje kemije otkrivanjem elemenata radija i polonija, izolacijom radija i proučavanjem osobina i spojeva tog osobitog elementa."
Marie je napravila neobičan potez, naime, nije patentirala proces izolacije radija, i tako su ga znanstvena društva mogla neometano istraživati.
Bila je prva osoba koja je osvojila, ili podijelila dvije Nobelove nagrade. Jedna je od dvije osobe koja je dobila Nobelovu nagradu u dva različita područja (drugi je Linus Pauling) i jedina žena koja je dobila dvije Nobelove nagrade.
Marie Curie je umrla 1934. godine u lječilištu Sallanches pored Passyja. Uzrok smrti bila je leukemija, najvjerojatnije uzrokovana prevelikim izlaganjem radijaciji tijekom višegodišnjeg istraživanja.[1]
Godinu dana nakon smrti Marie Curie, njena starija kćer, Irene Joliot-Curie, osvojila je Nobelovu nagradu za kemiju.
Pepeo Marie Curie i njezinog supruga je 1995. godine premješten u pariški Panteon.

Izvor: Wikipedia

====================================================================================

CZESŁAW MIŁOSZ

Czesław Miłosz (Szetejnie, Litva, 30. lipnja 1911. - Krakov, 14. kolovoza 2004.) poljski pjesnik i pisac, nobelovac.

Czesław Miłosz, poljski pjesnik i pisac, nobelovac

Rođen 1911. u Litvi, gdje je pohađao privatne škole, a kasnije gimnaziju u Vilniusu. Studirao je polonistiku i pravo.

U književnosti se javio manjom zbirkom poezije Poema o ukočenom vremenu. U svojim kasnijim djelima je stilski bio blizak Aleksandru Watu i njegovoj temi katastrofizma (koja se javila još kod Witkacyja), ali je Miłoszev katastrofizam imao manju dubinu u tragičnom doživljaju svijeta. Osim toga je pokazivao zabrinutost za sudbinu kulture, zbog čega je pisao pjesme bez određenog sadržaja, te crpio teme iz primitivne i barbarske kulture tadašnjeg vremena, što se može vidjeti u njegovoj pjesmi Z Chłopa król (Kralj seljak).

U svom životu je mnogo proputovao, što zbog vlastitih razloga, što zbog vanjskih prilika odnosno neprilika. 1931. godine je kao stipendist boravio u Parizu, gdje se susreo s novim pravcima u književnosti. 1937. godine vraća se u Varšavu, gdje tinja predratna atmosfera i osjeća se napetost u zraku. Potaknut tim okolnostima pokušava pobjeći u Rumunjsku, međutim ne uspijeva, tako da 1941. godine, za vrijeme rata, i dalje boravi u Varšavi, živeći pod lažnim imenom i s lažnim dokumentima, radeći u poljskoj književnoj polulegalnosti i pišući pjesme i eseje.

Nakon Varšavskog ustanka 1944. godine, koji je izbio protiv njemačke okupacije, sa ženom Janinom odlazi u tada slobodni Krakov, a od tamo uspijeva dobiti diplomatski posao u SAD-u, gdje boravi u New Yorku, a zatim u Washingtonu. Za vrijeme boravka u SAD-u nije se bavio književnošću.

Godine 1949. bez supruge ponovo dolazi u Poljsku, gdje mu oduzimaju putovnicu, nazivajući ga izdajicom. Nekako uspijeva dobiti nazad svoju putovnicu te odlazi u Francusku kao kulturno-politički emigrant tražeći politički azil, namjeravajući se vratiti obitelji u Ameriku. Zbog toga ga i u Francuskoj nazivaju izdajicom i kukavicom te ga napadaju sa svih strana.

U političkom azilu je napisao svoje najpoznatije djelo Zasužnjeni um, za koje je 1980. godine dobio Nobelovu nagradu za književnost.

Osim toga napisao je brojna druga djela od kojih su poznatija Dolina Issy (Dolina rijeke Isse, 1953.-1955.), Rodzinna Europa (Rodbinska Europa, 1959.), Widzenia nad zatoką San Francisco (Priviđenja nad zaljevom San Francisco, 1969.), Ziemia Urlo (Zemlja Urlo, 1977.) i druge.

Izvor: Wikipedija

====================================================================================

NIKOLA KOPERNIK

Nikola Kopernik (19.02.1473., Toruń - 24.05.1543., Frombork) - poljski astronom, matematičar, pravnik, ekonomist, liječnik, astrolog, prevoditelj.

Jan Matejko: Astronom Kopernik, odnosno razgovor s Bogom

Od 1491. do 14945. godine studirao je teologiju, matematiku, medicinu i astronomiju u Krakowu. Od 1496. do 1504. godine studirao je crkveno pravo, astronomiju i medicinu u Italiji. Poslije je bio do 1512. godine liječnik i tajnik svom ujaku, varmijskom biskupu, a do kraja svog života je bio svećenik u Frauenburgu, gdje je na jednoj kuli tvrđave, koja je okruživala crkvu, uredio zvjezdarnicu (Kopernikov toranj) sa koje je promatrao nebeska kretanja.

Od 1515. do 1530. g. je radio na svom najvažnijem djelu De revolutionibus orbium coelestium (O obrtanjima nebeskih krugova), a koje je objavljeno u Nürnbergu 1543. g. Ovo djelo, u kojem je Kopernik detaljno opisao heliocentrični sustav svijeta, slovi za revolucionarnu prekretnicu u astronomiji.

Kopernikov ili heliocentrični sustav svijeta zasniva se na tvrdnjama da se Zemlja okreće oko svoje osi i da kruži oko Sunca. Ove tvrdnje su uskoro bile prihvaćene u znanstvenim krugovima, ali su ujedno uzrokovale uzbunu u crkvenim krugovima, pa je papa 1616. ovo Kopernikovo djelo zabranio, tj. stavio na index, sve do 1822. godine. Naime, do tada se vjerovalo da je Zemlja središte svemira, a svi planeti, zvijeze i Sunce da se okreću oko nje.
Valja reći i da su ostale kršćanske sljedbe (npr. kalvinizam) bile protiv heliocentričnoga sustava, a da ga je i odbacivao nemali dio znanstevnika onoga doba (npr. Francis Bacon) zbog korelacije s mjerenjima koja nije, u to doba, bila bolja od geocentričnoga ili Ptolomejeva sustava.

Nikola Kopernik pokopan je u katedrali u Fromborku na sjeveru Poljske. Međutim, sve do 2005. godine točno mjesto njegovog ukopa nije bilo poznato, a te godine ga je utvrdio arheolog Jerzy Gassowski, što je kasnije i potvrđeno identifikacijom. Dana 23. svibnja 2010. godine Kopernik je ponovno pokopan u istoj katedrali, ali uz zasluženu svečanost i na poznatom mjestu.

Izvor: internet

====================================================================================

FRYDERYK CHOPIN

U najranijem djetinjstvu Fryderyk je pokazivao nesumnjivu nadarenost za glazbu, koju su uspoređivali s Mozartovim glazbenim talentom. Sa sedam godina sklada dvije poloneze, a sa osam godina po prvi puta javno nastupa kao pijanist na dobrotvornim koncertima.
Chopinov prvi učitelj glazbe bio je Čeh Vojtěch Živný koji ga je, nakon što je uvidio kakvog ima izuzetno talentiranog učenika, slijedio i podržavao, te naposljetku u dvanaestoj godini života prepustio vlastitom instinktu.

Zadivljujuća činjenica je ta što je Chopin kao dječak, zbog malog dlana stavljao među prste predmete kao klinove da mu ih rastegnu i tako provodio noć. Na to ga je navela razlika u ljepoti koju je primijetio između zvučanja vezanih i rastavljenih akorda, koje je uveo u svoje skladbe.

Godine 1829. Chopin završava studij na Visokoj glazbenoj školi koja je u to vrijeme postojala na Varšavskom sveučilištu te za sobom ostavlja trag genija. Često je odlazio u unutrašnjost Poljske i tamo slušao narodnu glazbu i napajao svoj stvaralački fond bogatstvom poljskog folklora.
Iste godine Chopin putuje u Beč, prijestolnicu europske glazbe, gdje posjećuje Wilhelma Wurtela koji ga poznaje s poznatim bečkim glazbenicima. Prvi puta u Beču nastupa 11. kolovoza 1829. godine, te mu se otvaraju vrata svijeta. Izveo je „varijacije na temu Don Juana od Mozarta" op. 2 praćen orkestrom, te Rondo la Krakowiak. Po drugi puta priređuje koncert za Bečane 18. kolovoza 1829. godine. Publika je bila naprosto oduševljena. Kritika ga je hvalila. Chopin se ukazao u svijetlu genija. Nakon njegova nastupa u Beču, bečki distributer Tobias Haslinger objavio je „Varijacije na temu Don Juana od Mozarta" 1830. godine. To je ujedno i prvo objavljivanje Chopinove skladbe u inozemstvu. Povratkom u Varšavu Chopin se posvećuje skladanju i pisanju.

Iako je Poljsku volio i bio uz nju jako vezan, ideja da napusti Varšavu je sve više u njemu sazrijevala. Želio se u inozemstvu usavršiti.

Godine 1830. Chopin napušta rodnu zemlju, ne znajući da se u nju više nikada neće vratiti.

Nekoliko dana nakon što je doputovao u Beč s prijateljem Tytusom Wojciechowskim, Chopin doznaje za pobunu poljskog naroda u Varšavi. Započeo je poljsko-ruski rat (1830.-1831.) Chopinov prijatelj se vratio pobunjenicima u Poljsku ostavljajući Chopina u Beču. Chopin nastavlja svoje putovanje. Stiže u Stuttgart u kojem doznaje za pad Varšave. Potresen i očajan Chopin sklada Etidu u C-molu (Revolucionarnu).

Chopin stiže u Pariz, drugu prijestolnicu europske glazbe u jesen 1831. godine, grad u kojem će ostati do kraja života. U Parizu susreće istaknute Poljake koji su emigrirali iz Poljske, a bili su sudionici oružane pobune, poput J. V. Niemcewicza, Adama Mickiewicza, Juliusza Słowackog, Stefana Witwickog. Posjećivao je emigrantske sastanke i održavao dobrotvorne koncerte pomažući tako siromašne emigrante.

U Parizu je Chopin prvi koncert održao 26. veljače 1832. godine. Koncert je bio vrlo uspješan. Chopin postaje poznat i izvan Pariza. Zbog svoje popularnosti Chopin ulazi u pariško visoko društvo, gdje ga svi cijene i poštuju. Sklapa poznanstva s najviđenijim predstavnicima umjetničkog Pariza, Hugoom, Heineom, Lamartineom, slikarom Delacroixom, glazbenicima Berliozom, Meyerbeerom, Lisztom, Hillerom, Mendelssohnom i dr.

Najvažniji izvor zarade Chopinu u Parizu bilo je podučavanje. Njegovim učenicima je bila čast što im sate daje tako poznat i velik učitelj. Iako je mnogo javno nastupao, neobično obilježje za tako velikog glazbenika je to što on nije volio javne nastupe, već je volio u intimnom i prijateljskom društvu iskazati svoje umijeće sviranja glasovira.

Godine 1836. Chopin upoznaje poznatu francusku spisateljicu Auroru Dudevant pod književnim pseudonimom George Sand. Ispočetka ga je njezina hladna, neženstvena narav odbijala. Međutim, čini se da ga je na kraju ipak uspjela privući snagom svojih osjećaja i svojom zaista izuzetnom inteligencijom, te su se 1837. godine počeli pojavljivati u društvu.

Godine 1838. se razbolio sin George Sand, a uz to se i Chopinovo zdravlje pogoršalo, te su svi zajedno otputovali na jug, na otok Mallorcu, gdje su proveli zimu 1838./1839. Chopin počinje pokazivati prve simptome tuberkuloze. Iako je u to vrijeme stvorio mnoga majstorska djela poput serije od 24 preludija, Polonezu, baladu i scherzo, Chopin je pod utjecajem bolesti sve više ludio, halucinirao, imao noćne more, vizije.

Od 1839. do 1846. godine Chopin provodi s Georg Sand sva ljeta u Nohantu, u kojem mnogo sklada, a ostatak života u Parizu. Uslijed opake bolesti, nelagodnosti pred publikom i težnjom za samoćom, živi povučeno u krugu aristokracije, ne sudjelujući u javnom glazbenom životu. Nastupa tek s vremena na vrijeme. Bolest je sve više napredovala i ubijala Chopina koji je postao preosjetljiv i razdražljiv. Dolazi u sukob s George Sand te se postepeno otuđuje od društva u kojem se ona kreće. Duševni nesklad i svađe dovode 1847. godine do konačnog rastanka.

Njegov posljednji koncert u Parizu je održan 16. veljače 1848. godine. Svirao je Mozartov Trio s Franchommeom i Allardom. Poslije Tria Chopin je svirao svoje etide, preludije, mazurke, valcere i na kraju s Franchommeom svoju Sonatu. Iako neobično slab, njegovo sviranje to nije najmanje odavalo, zahvaljujući posebnoj vještini modificiranja tona.

Chopin umire 17. listopada 1849. godine (u 39. godini života) u svom pariškom stanu. Pokopan je na Per-Lachaise groblju u Parizu. Prema njegovoj želji srce mu je izvađeno i prenešeno u Varšavu, gdje je smješteno u urnu i ugrađeno u stup u crkvi Sv. Križa.

FRYDERYK CHOPIN - PIJANIST

Zanimljivo je i jedinstveno kod Chopina bilo to što je on skoro isključivo pisao za glasovir, stvarajući i dalje usavršavajući novi stil dotad nepoznate izražajne mogućnosti ovog glazbala i uklapa ih u nove glazbene vrste, a stare ispunjava novim sadržajima.

Za glasovir je napisao 58 mazurki, 16 poloneza, 17 valcera, 19 nokturna, 26 preludija, 27 etida, 4 scherza, 4 impromptua, 4 balade, 3 rondoa, 3 sonate, nekoliko tempa s varijacijama, 2 koncerta za glasovir i orkestar te više pojedinačnih djela (fantazije, uspavanka, barkarola, tarantella i dr.).

Polonez f-moll, op. 71, br. 3, autograf

Kao pijanista Chopin je bio gotovo samouk. Njegove gipke ruke same su se formirale u dodiru s glazbalom. U svojim improvizacijama on se srodio s glasovirom I genijalnim instinktom pronalazio na njemu sve što mu je trebalo. Skladajući dolazio je do novih zvučnih kombinacja, a svirajući on ih je izvođački savladavao i stalno se razvijao i napredovao. Pod njegovim rumaka glasovir je propjevao, toplo i strastveno, kao da je dematerijaliziran.

Chopin je bio veliki melodičar. Njegove melodijske linije velikoga su daha, njegov crtež je spontan, neusiljen, prirodnog širokog toka, duboko emotivan, uvijek nov i uvijek chopinovski originalan. Po svojoj sadržajnosti Chopinova melodija obuhvaća cjelokupnu ljestvicu ljudskih osjećaja: toplu razdraganost, duboku uznemirenost i bol, ljupku razigranost, radost, vjeru u pobjedu. Ima u njegovim glazbenim idejama snažne dramske napetosti, ima i tragike.

Chopin je obogatio pijanističku tehniku. Modernizira pedalizaciju, stavlja je u službu zvučnog kolorita, postiže njome na glasoviru najbolje mogući legato, produžuje zvučno trajanje tona - oslonca u basu uz istovremeno redanje ponekad i nesrodnih harmonija u višim glasovima.

Chopinova svjetska slava i sjećanja na njega nastavljaju se do današnjih dana. Godine 1927. započinje Međunarodni glasovirski natječaj Fryderyka Chopina, koji se u Varšavi održava svakih pet godina sve do danas (prekid za vrijeme 2. svjetskog rata, od 1937. do 1949.). Mladi pijanisti iz cijelog svijeta dolaze u Varšavu s pripremljenim iznimno teškim Chopinovim skladbama s nadom da će im to biti odskočna daska u svijet umjetnosti.
Takvi događaji bude nadu da Chopin neće biti nikada zaboravljen.

Popis literature:

Czartkowski, Adam i Jeżewska, Zofia, Živi Chopin, Naprijed, Zagreb, 1961.,
Pourtales, Guy, Chopin, Hrvatski izdavački bibliografski zavod, Zagreb, 1944.,
Andreis, Josip, Povijest glazbe, str. 379-400, Liber, Mladost, Zagreb, 1976.,
Muzička enciklopedija 1, str. 324-327, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1971.,
Prosnak, Jan, Fryderyk Chopin, Krajowa Agencja Wydawnicza, Warszawa, 1977.